- Glory
- Opomena za budućnost
- Ti si kao svila
- Bože
- Pismo ocu
- Miris beznađa
- Kataklizma
- Za tvoje koljeno
- Misao
- Povjerenje
Glory
Istinu i pravdu traži
naša samoupravljačka krv
po ulicama kopajući
grobove svome vremenu.
Nije to više hrabrost
ne mogu se patnji
oči zatvoriti
visoke vodostaje tuge.
Genocidno smo robovi
velikih i malih želja.
Varani snovima, dalje, o gluposti,
buljimo i trčimo za TV reklamama,
lažima utjehe,
jer, glory je nebitna
dok jašemo kroz
kancerogeno vrijeme
turbo-kapitalizma
u skrovište svoje nesreće,
gladni nikad do slobode.
Opomena za buducnost
Ne želim da učestvujem
u ubistvu tvom, odnosno mom!
A ono tako privlači
lažnu nadu i sjaj
nudi, slast gorke osvete…
Vraćam se kroz tunel
ka svjetlosti a tvoje postojanje
dohvatio sam vjerovanjem.
I nije me strah zakona pisanog
i lažnog suda ljudskog!
Poguban je i za sudiju i za osuđenog.
Zakon nepisani je jači.
Drži me budna, čula ne zatvaram
pred strahotama i manipulacijama.
Slušam, gledam i osjećam
civilizaciju laži, obostrane,
nikada site uvijek gladne
patetike i demagogije.
Uvijek i samo uvijek, bez logike i istine
zaštićeni uniformom i skriveni pod šljemovima
za parolu spremni:
“Koju ni samoći ne smiju povjeriti”.
Hipnotisani novcem, timskim radom
kroz sistem u apokaliptičnu budućnost
gdje sve zaudara na trulež snobizma,
zaudara bespomoćno.
Sebično, ulicama šetaju mrtvi ljudi.
Gledaju a ne vide.
Slušaju a ne čuju.
Čine a ne osjećaju.
To strojevi strojev korak gaze,
bezosjećajno, slijepo i gluho,
složno u svom ropstvu i propasti.
Amin.
Ti si kao svila
Draga moja,
ti si apsolutno
promašeni projekat
svoga stvaraoca,
lakomisleni plod sebičnog duha
imrpovizacija moderne ljubavi.
Kolika je bitnost dame
za jednokratnu upotrebu
u primitivnom odnosu
provincijskog poimanja
umjetnosti življenja
i šta je čast u nečasnom dobu
ludost u bespuću jada
ili sebičnost u obliku bespomoćnosti,
iluzija o vječnoj ljubavi
ljubav prema nepostojećem,
savršenom.
Besmisao ljudskog smisla
je samo istinska želja za moći
i nadmoći
u smislu prevare i samoprevare
da bi se i nemoć
sa silom izjednačila.
I zarazna mržnja je
duhovna osveta nemoći
naročito u vremenu
beznađa i degradacije
svega što je moralno
i normalno.
O, kako je u tom svijetu biti sanjar!
Bolesnik od umjetnosti.
Hvala Stvoritelju što me nije poštedio
da osjetim tu zarazu
u dubinama mašte, da ronim
gdje prestaje vrijeme
i sve postaje ljubav
samo ljubav!
Boze
Bože,
gospodar si moj
a ja pokorni sluga
i rob tvoj.
Hvala Ti
za dodir na daljinu
na čulima otvorenu spoznaju
prolaznosti
hvala za volji
što istrajava
na putu mira
i savršenstva.
Hvala Ti
na podarenoj nadi
i snazi u borbi
i spoznaji samog sebe
da pobijedim
želju za osvetom
da podnesem
i poraz savladam
moć uspjeha i sjaja
što ga lažno slava nudi.
Hvala Ti na toleranciji.
Strpljenju i miru
putu do Tebe
do ljubavi
gdje se i sreća susreće
nada ne ostane bez nade.
I kad smrt mi
posljednju izgovori riječ
biće to zahvalnost:
“Hvalal ti Bože
što spoznah svoje
vrline nemoći
te tajne
krajolike duše”.
Pismo ocu
Koliko li snage i umijeća treba
da bi se otkrio prostor
bivstvovanja slobode?
Ja sam svoju slobodu, oče,
pronašao u tebi,
mojoj neizmjernoj opsesiji
osvijetljenom oltaru
ljepote
i smisla postojanja.
Kako je slatka ta spoznaja!
Ko anđeo nade!
Miris beznadja
Miriše svijet
po zlu i glupostima
i velikih i malih ljudi.
Slobodni čovječe,
oni te se boje.
Sklupčan poput embrija
na strani istine
i pravde ostani!
Kataklizma
Tamo gdje sila
i snaga udare, navale,
pamet vjetrove pušta
ječi u šoku, prdi,
ko pas laje u mrak
u samoću odlaže strah
da bi se izjednačila u snazi
zaudara i ogavno smrdi.
Za tvoje koljeno
Kažu da je tišina moćnija od ćutanja
a tvoje ćutanje je simfonija,
moćni preludij u B-molu,
jecaji što mi u duši ostavljaju tragove
mamurni od snova
u plantaži tišine.
Ja te podržavam!
Dobar sagovornik
uz doručak od “ajvara”.
Satkana od ljepote grijeha
zastidjela se postelja laticama ruža
na praznik nevinosti
i herpes na tvojim usnama
liči na “predjeo slikan čajem”.
I dalje pridržavam
prevrnutu brazdu
tvojih bedara
dok se ko jegulja
u mreži koprcaš i mreškaš
probijena donjim bodežom
nježnošću osvijetljena.
Misao
Jutros poželjeh da budem mrtav.
Moja ljubav ostala je neuzvraćena.
Ni bol je nije razumio.
Povjerenje
Kada bih i mrvu
zlobe osjetio kod tebe
moje razočarenje, bilo bi
ravno kataklizmi ljudskog postojanja.
Jer toliko vjerujem.
U trajnost bola.
You must be logged in to post a comment.
